Na upravo završenom 71. izdanju Sterijinog pozorja u Novom Sadu, autorski projekat „Moje pozorište“ reditelja Borisa Liješevića postigao je izuzetan uspeh, osvojivši nagrade u čak sedam kategorija, uključujući nagradu za najbolju predstavu, režiju, kao i nagrade za glumce Vojina Ćetkovića i Anu Mandić. Ovaj projekat je izabran među osam predstava od strane selektora Svetislava Buleta Goncića, a nagrade su obeležile i priznanja za scenski pokret, dramaturgiju i Sterijinu nagradu Okruglog stola kritike.
Liješević, koji se već ranije susretao sa Sterijinim nagradama, istakao je da je osvajanje nagrada podstrek za dalji rad, ali da je najvažnije uživanje u procesu stvaranja. „Nagrade su divne i mogu da daju samopouzdanje, ali kada počne rad na novom materijalu, one ne igraju ulogu“, rekao je Liješević. On je naglasio da mu je važan kvalitetan rad i dubok odnos sa materijalom koji ga prožima. Predstava „Moje pozorište“ za njega predstavlja iskustvo koje ga je integrisalo sa publikom, a on je opisuje kao san ili let.
Ideja za projekt „Moje pozorište“ proizašla je iz Liješevićevog ličnog iskustva. On veruje da je korišćenje vlastitog života kao inspiracije autentično i značajno. Tokom festivala Kotor art, imao je želju da podstakne ljude da traže inspiraciju iz vlastitih života, umesto da se oslanjaju isključivo na književne izvore. „U grudima imamo toliko toga ključa“, naglasio je.
Kao profesor na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, Liješević ističe da rad sa mladim ljudima predstavlja izazov, ali i inspiraciju. On veruje da je važno deliti svoje nesigurnosti i dileme sa studentima, jer to može otvoriti put ka stvaranju nečeg autentičnog. „Biti pred njima to što jesi“ je ključna ideja u njegovom pedagoškom pristupu.
U svom autorskom projektu, Liješević se suočava sa sopstvenim strahovima i nesigurnostima. On se, kako kaže, dugo mučio sa kreativnim potencijalom koji je bio inhibiran. „Gledajući predstavu sa strane, konačno sam se oslobodio“, rekao je. Oseća da je njegov put do ove predstave bio dug i da je sve to bilo deo njegovog ličnog razvoja.
Na pitanje ko je zaista Boris Liješević, reditelj odgovara da prvo pitanje koje postavlja u predstavi glasi „otkud ja ovde“. On želi da prekine sa stvaranjem predstava koje nemaju ličnu vrednost, a umesto toga teži da njegovi radovi budu duboko smisleni. „Želim da moj rad ima dubokog smisla za mene samog“, naglašava.
Predstava „Moje pozorište“ izvlači Liješevićeva osećanja i vodi ga ka pročišćenju. On se oslanja na svoje snažne i dramatične uspomene, koje, iako se čine običnima, odražavaju kolektivno generacijsko odrastanje. „Kao da laparaskopskom kamerom ulazimo u dušu“, objašnjava Liješević, govoreći o dubokoj subjektivnoj perspektivi koja ga inspiriše.
Kroz ovu predstavu, Liješević želi da prikaže svoja osećanja i da publiku podstakne na razmišljanje o vlastitim iskustvima. On veruje da je važno zaroniti u događaje iz prošlosti i istražiti kako su ti problemi delovali u trenutku kada su se dogodili. „Interesuje me duboka subjektivna perspektiva“, zaključuje Liješević, ističući da je njegova predstava putovanje ka samorazumevanju i ličnom isceljenju.
Kroz svoj rad, Liješević inspiriše ne samo sebe, već i mlade umetnike, podstičući ih da se suoče sa svojim unutrašnjim svetom. Njegova posvećenost autentičnosti i ličnom izražavanju čini ga značajnom figurom u savremenom pozorištu, a projekat „Moje pozorište“ predstavlja samo jedan od mnogih koraka na njegovom putu kreativnosti.
