Velibor Gligorić i njegov verni pomoćnik, profesor Vojislav Đurić, uspostavili su nedodirljivu vlast u Akademiji i kulturno-izdavačkim preduzećima, što je dovelo do potpune izolacije Živomira Mladenovića, istaknutog naučnika. Mladenović je, suočen sa smetnjama u radu i uskraćivanjem prava na autorstvo svojih dela, bio primoran da zatraži prevremenu penziju. U svojoj borbi za opstanak i priznanje, Mladenović je otkrio kako su Gligorić i Đurić manipulisali situacijom kako bi ga marginalizovali.
U svojoj refleksiji, Mladenović opisuje kako je bio svestran istraživač koji je postigao značajne naučne uspehe, ali je suočen s potpunim prezirom svojih kolega. Njihovi postupci, kako navodi, bili su motivisani strahom od njegovog potencijala da razotkrije nepravde koje su mu naneli. Iako je razmišljao o javnom otkrivanju njihovih namera, odlučio je da to ne učini kako bi zaštitio svoj ugled i izbegao skandal.
Iako se povukao u izolaciju, Mladenović je nastavio da piše i istražuje. Povezao se sa Kulturnom rubrikom Politike koja je rado objavljivala njegove osvrte na važna pitanja u nauci i književnosti. Takođe, aktivno je učestvovao na kongresima i naučnim skupovima, pokušavajući da ostvari svoje zamisli i objavi radove koji su bili od značaja za njegovu oblast.
Nažalost, njegovi napori da objavi svoja dela često su naišli na odbijanje, čak i od institucija sa kojima je imao dugu saradnju, kao što je Matica srpska. Odbijanje njegovog kapitalnog petotomnog zbornika prepiske Jugoslovena sa Česima i Slovacima dodatno je pogoršalo njegovu situaciju. Jedini koji su mu pomogli bili su Dragan Lakićević i Ljubinko Radenković, koji su uspeli da objave njegovu knjigu „Traganja za Vukom“ 1987. godine, koja je dobila pozitivne kritike.
Mladenović ističe kako nikada nije gajio mržnju prema svojim kolegama, čak ni prema Gligoriću i Đuriću, iako su mu naneli velike nepravde. Njegova posvećenost nauci i želja da doprinese kulturi prevladali su sve prepreke koje su mu postavljene. Njegov rad je bio vođen željom za objektivnošću i pravdom, a ne ličnom ambicijom.
U svojim nastojanjima da očuva svoj radni elan, Mladenović se suočio sa brojnim teškoćama, ali je uspeo da se poveže sa ljudima koji su cenili njegov rad. Njegovo učestvovanje na kongresima i objavljivanje referata doprinelo je njegovoj vidljivosti i obnovilo njegovu reputaciju u naučnim krugovima.
U poslednjim godinama svog života, Mladenović je nastavio da se bori za priznanje svog rada, iako su njegovi pokušaji često bili uzaludni. Njegova priča osvetljava složene odnose u akademskoj zajednici i izazove s kojima se naučnici suočavaju kada su suočeni sa rivalstvom i političkim intrigama. Mladenović ostaje posvećen svojoj misiji, uprkos preprekama, i nastavlja da istražuje i piše, nadajući se da će njegova dela konačno dobiti zasluženo mesto u srpskoj kulturi i nauci.
