MOŽE TO MNOGO BOLJE: Hladno proleće, mrazevi i suša desetkovali rod, nevesela godina za šljivu

Milan Petrović avatar

Ovih dana berba šljiva je u punom jeku, ali prinos je oko 30 odsto manji od očekivanog. Cena na otkupu iznosi od 30 do 50 dinara, dok na pijacama u Beogradu dostiže oko 100 dinara. Poljoprivredni stručnjak Luka Radoja ističe da je zabluda da Srbija ima puno šljive i da će se problemi nastaviti ukoliko se ne promeni pristup u uzgoju.

Radoja naglašava da je ova godina nevesela za šljivu, jer su hladno proleće, mrazevi i suša značajno uticali na prinos. „Nismo se od toga mogli odbraniti, osim na mestima gde je bilo vode, a mi imamo malo izvora za navodnjavanje i malo uređaja za navodnjavanje“, objašnjava Radoja.

U Srbiji se šljiva još uvek ne gaji plantažno, već na malim površinama, što doprinosi nastavku problema. Radoja smatra da bi Ministarstvo poljoprivrede trebalo da uradi reonizaciju uzgoja voća kao što je to učinjeno sa vinovom lozom. „Nije svuda mesto šljivi“, dodaje on, napominjući da imamo Institut za voćarstvo i fakultet koji mogu pružiti precizne informacije o tome šta je potrebno za uspešan uzgoj šljive.

Trenutno, poljoprivrednici ne raspolažu dovoljno novca za plantažni uzgoj šljive, uključujući pravilno sadnju, navodnjavanje i zaštitu od grada. „Moramo misliti o budućnosti. Neće biti radne snage da se šljiva bere, treba nam mehanizovani proces uzgoja šljive“, smatra Radoja. On naglašava da je suša značajno uticala na rod ove godine, a tamo gde nije bilo navodnjavanja prinosi su znatno manji, iako kvalitet može biti bolji zbog veće koncentracije suve mase i šećera.

Luka Radoja takođe ukazuje na to da je izbor sorte šljive u Srbiji neadekvatan, jer dominira sorta „stenlej“. On pominje da su u Americi ovu sortu nazvali „bljak“, što ukazuje na nisku kvalitetu. „Stenlej“ je postao popularan jer je otporan na virus šljive koji je uništio domaću požegaču.

Priča o „požegači“ se nastavlja, a stručnjaci iz Srbije su razvili metode za njeno očuvanje. U okolini Valjeva i dalje postoje stabla požegače, ali su se suočila sa problemima zbog neadekvatnog tretmana. Radoja napominje da ranija obrada zemljišta od strane svinja nije bila korisna za stabla.

Zabrinjavajuće je što Srbija neće imati dovoljno šljive ni za izvoz. „Jeste da se šljiva najviše sadi u Srbiji, ali kada se pokrene izvoz, saznamo da je nemamo dovoljno“, ističe Radoja. On preporučuje da se fokusiramo na izvoz prerađevina, a ne samo sveže šljive.

Radoja se osvrće i na istorijske podatke, naglašavajući da je Kraljevina Srbija izvozila dvostruko više šljive nego Srbija danas, kada je bilo više šljive i više ljudi u selima koji su je brali. „Namera je da se šljiva prerađuje, ne samo u rakiju. Pre Drugog svetskog rata, sve suve šljive na produktnoj berzi u Njujorku ravnale su se prema kvalitetu suve šljive ala Brčko. To je važno za našu tradiciju“, zaključuje Radoja.

U svetlu svih ovih informacija, jasno je da je neophodna promena u pristupu uzgoju šljive u Srbiji. Samo kroz modernizaciju i profesionalizaciju proizvodnje možemo osigurati bolji prinos i kvalitet, što će omogućiti da se Srbija ponovo vrati na mapu izvoza šljive i njenih proizvoda.

Milan Petrović avatar

Pročitajte takođe: