Ako je iko još pomalo sumnjao u citirane rečenice i stavove mladog Branimira Ćosića, i uopšte, naše dosadašnje uvide, dovoljno je da pročita još jedan, nedavno nam dostupan izvor – šta o Veliboru Gligoriću, njegovim intelektualnim kapacitetima i stilu, misli i piše Milovan Đilas u svom delu „Ideal i profesija: uspomene revolucionara“. Đilas je ove memoare pisao 1955–1956. godine, nakon napuštanja svih visokih partijskih funkcija u FNRJ. U njima je bez dlake na jeziku govorio o mnogim ličnostima, uključujući i Velibora Gligorića.
Milovan Đilas, poznat kao istaknuti disident, u svojim memoarima pruža uvid u karakterizaciju Gligorića, posebno u kontekstu njegove saradnje sa Radovanom Zogovićem u časopisu „Umetnost i kritika“. Đilas jasno ističe da je Gligorićeva uloga u uređivanju časopisa bila marginalna, navodeći da nije bio dorastao za jedan marksistički časopis. Njegove rečenice su bile loše sastavljene, a često je delovao kao početnik, uprkos svojim dobronamernim idejama. Zogović, kao glavni urednik, često je ispravljao njegove tekstove, što je dodatno naglašavalo Gligorićeve slabosti.
U drugom izvoru, radu „Astronomska opservatorija i akademici“, pronalazimo novi pogled na Gligorića kroz mišljenje akademika Milutina Milankovića, koji je bio sekretar SANU. Naime, Vlada Srbije je predložila da Gligorić postane akademik, ali je Milanković pokazao sumnju u ovaj predlog. Njegova pitanja o Gligoriću, kao i sumnje u njegovu akademsku vrednost, ukazuju na to da je Milanković bio svestan propusta i nedostataka koje Gligorić nosi sa sobom. Milanković je oštro primetio da, ukoliko Gligorić nema značajna dela, zašto bi ga Vlada preporučila za članstvo u Akademiji.
Tokom razgovora sa Sinišom Stankovićem, Milanković je izrazio zabrinutost zbog načina na koji se predlaže Gligorić. Smatrao je da bi bilo prirodnije da ga predloži Udruženje književnika Srbije, a ne vlast. Stanković je, međutim, bio pod pritiskom vlasti da se Gligorić uključi u Akademiju, što je izazvalo dodatne tenzije unutar kulturne zajednice.
Ova situacija ukazuje na širu sliku političkih pritisaka i manipulacije unutar kulturnih institucija u postratnoj Jugoslaviji. U tom vremenu, umetnici i intelektualci su često bili podložni uticaju vlasti, a mnogi su se borili da zadrže svoju autonomiju i integritet. Gligorić, kao član ovog složenog sistema, predstavlja primer kako su lične ambicije i politički interesi često bili u sukobu.
Uprkos tome, njegova karijera je nastavila da raste, a ubrzo nakon Drugog svetskog rata, Gligorić je postao jedan od ključnih figura u srpskoj i jugoslovenskoj književnoj nauci. Međutim, Đilasov kritički ton i Milankovićeva sumnja ostaju kao podsećanje na to da je njegova pozicija često bila rezultat političkih kalkulacija, a ne isključivo intelektualnih dostignuća.
Nakon što je Đilas pao u nemilost, nestali su i mnogi svedoci koji su mogli osvetliti prava dostignuća Gligorića. Ovo uklanjanje svjedoka dodatno komplikuje razumevanje njegovih stvaralačkih sposobnosti i uticaja na srpsku književnost. Njegov uspon na akademske pozicije može se posmatrati kao rezultat ne samo njegovih ličnih kvaliteta, već i političkih okolnosti koje su oblikovale kulturni pejzaž tog vremena.
Kroz sve ove događaje, vidi se kako su pojedinci poput Gligorića uspevali da se prilagode i opstanu u složenom i često neprijateljskom okruženju koje je oblikovalo kulturni i politički život u Jugoslaviji. Njegova priča je odraz šireg fenomena u kojem su intelektualci često bili primorani da se bore protiv političkih pritisaka kako bi zadržali svoj glas i uticaj u društvu.
